Početkom ovog mjeseca vraćao sam se sa jednog malo dužeg vikenda na moru. Trebao je to biti vikend opuštanja prije nego što «furešti» okupiraju Jadran, a Doljani postanu usko grlo. Zaista smo uboli, gužve nije bilo, lako smo stigli do željene destinacije, a usput smo primijetili da su hrvatski cestari završili sve radove koji su nas malo usporavali kada smo krajem maja/svibnja također nešto slobodnih dana proveli uz morsku obalu.

 

 

Boravak moje obitelji na Jadranu i nije baš tema za širu javnost, a o tome i nisam imao namjeru pisati, već o šoku koji bh. državljanin doživi kada se približi svom glavnom gradu. Nesnosne gužve izazvane radovima koji traju već od, ma ustvari više i ne znam od kada traju, a kada konačno završe bit će mi teško živjeti bez toga, jer putovanje kroz BiH bez gužvi, bagera kraj puta, makadamskih zaobilaznica i sličnih užitaka mi nikada neće biti interesantno. No, bez veze se sekiram, svakako moja ganeracija neće doživjeti da se provoza koridorom Vc. To je nemoguća misija, skoro pa turistička atrakcija poput katedrale u Barceloni koja se gradi već dva stoljeća.

 

 

Sami radovi tog prvog julskog/srpanjskog vikenda bili bi dječija igra, no održavala se i «planetarno popularna» rakovička korida. Sila naroda koji je naselio moj grad jurnula je put svojih korijena uživati dok se dva bika, Ronaldinjo i Mudonja, bodu do smrti. Ma sjajno, treba javiti onom zubatom iz Barcelone, možda ih tuži zbog autorskih prava!!! E tog vikenda su se neki vraćali sa mora, neki iz Mostara, a neki sa koride. Kilometarske kolone i hiljade/tisuće automobila, a samo jedno Mostarsko raskršće. Policije, naravno, nigdje.

 

 

Pokušao sam nazvati dotičnu gospodu u plavom, a od njih sam dobio odgovor da budem strpljiv, jer eto korida je bila u Rakovici i općenarodno veselje, pa polako, doći će se kući. Srećom, bio sam pred Hadžićima pa sam odmah okrenuo na Igman. Kolega koji je bio optimista došao je kući tri i pol sata poslije mene. Bilo mi je žao da ga pitam do kada je trajala njegova strpljivost!?

 

 

Neimari i dalje grade, i tako dok smo mi za posljednjih deset godina (računam od trenutka kad je g. Bičakčić postavio kamen temeljac) napravili 35 km autoceste i 4 km nekakve brze ceste koju još zovu i zapadni izlaz iz grada Sarajeva, do tada su naši susjedi Hrvati napravili preko 350 km i to samo u prema jugu svoje države. Samo 10 puta više, pa šta??? Hercegovina sada ima bolju putnu komunikaciju sa Zagrebom nego sa Sarajevom. Od Šestanovca do Zagreba treba im tri i pol sata koliko i nama od Hadžića do Sarajeva, i još pola sata do Šestanovca..

 

 

Ima naš federalni premijer, g. Branković, rješenje za osvježenje. Trenutno plaćamo 80 KM od registracije za puteve, zatim još 15 pfeninga od svake litre goriva koju naspemo u našeg limenog ljubimca, a dotični gospodin predlaže da dajemo još 10 za izgradnju auto puteva. O tome on razgovara sa sekcijom naftaša, a običan svijet baš ko j..e! Gospodine Premijeru to je pitanje za referendum, a ne da se naprečac donose odluke po našem džepu. Zašto mi vozači i svi ostali moramo našim novcem graditi auto put, a da to nismo sami odlučili? Kakve ćemo povlastice imati prilikom korištenja istih? Da li ste čuli za kredite i koncesije? Bit će da ste čuli, ali nema tog koncesionara koji bi mogao napuniti džepove svih naših političara od državnog, preko entitetskog, kantonalnog, pa sve do općinskog nivoa. Mrka kapa, ništa ne bi ostalo za auto put.

 

 

Najbolje je izgleda ovako, laži , kradi i ništa ne radi. Poslovna politika uspjeha u BiH koja nas sve skupa vodi u duboki crni mrak, daleko od ostatka svijeta. Aferim, moj ummete/narode!