Kolumna: Priče za laku noć
Sretna Nova Godina
Piše: Adnan Burazerović
Nevjerovatno je kako svako vrijeme ima svog Stojana Mutikašu ili pak Adema čabrića. Imena su im drugačija, ali životna priča, broj nedjela, tragični kraj i kasno kajanje, apsolutno isti. To je ovdje tako, jer im se lični uspjeh mjeri neuspjehom prijatelja.
Posljednjih dana stare godine sam kao omađijan čekao blagdane/praznike. Kao i svaki čovjek kojeg dnevna politika nije promijenila okitio sam jelku i kupio kurban, napunio frižider, ali i kućni bife. Dakle, pripremio sam se za desetak dana koje obično provodim uz pjesmu, veselje, drage prijatelje, ogromne količine hrane i pića i, naravno, poduži mamurluk.
Putuj Europo, nemoj više čekati na nas
Stigla je i nova godina, Bosancima i Hercegovcima «prenijela» stare probleme, a nekima donijela radost i sreću. Tako su Rumuni i Bugari od 1.1.2007.g. građani Europe, baš kao sve zemlje susjedi bivše SFRJ (osim Albanije), a mi počivamo u mraku u kom će ruka biti odsječena onome ko upali svjetlo. Zato se sklanjam od «štekera».
Sjećam se kako sam iz raznih vozila zapadne proizvodnje plazio jezik «jadnicima» iz Wartburga, Moskviča, Škoda 105 L, Lada 2107 i sličnih socijalističkih trokolica. Da sam tada znao da u njima sjede gospoda, tačnije ljudi koji znaju europski razmišljati, a da je stvar sistema kakav će volan držati u rukama, vjerovatno bih pregrizao jezik. Ovako sada skoro cijeli istočni blok, putuje u novim automobilima gdje god im se prohtije, a mi u svojim «golfovima dvojkama» možemo do Bregane i tu nam je taraba.
Ima nesretnika koji misle da je to tako zbog nekih iracionalnih nacionalnih razloga, a bit svega je da mi svi ovdje, a prije svega naši politički lideri, imamo totalno poremećen osjećaj za vrijednost, mjerilo uspjeha te na kraju loše raspoređene životne prioritete. Dok god je to tako i dok god gradimo sistem sa stotinu malih podsistema, za šaraf zvani BiH nema mjesta u mašini zvanoj Europska Unija. Zašto? Zato, jer se u nju ne ugrađuju dijelovi lošeg kvaliteta.
Na jednoj prednovogodišnjoj večeri, prijatelj me upitao za ovaj moj eto točno šesti novi početak. Nije mi trebalo mnogo da mu objasnim. Doduše, donedavno bih se i zamislio, ali godine borbe protiv baraba koji pune samo svoje džepove, su me, valjda opametile. Jasno i glasno sam mu rekao da nikada nisam odlazio sam. Nekad sam bio prvi, a nekada zadnji u nizu, ali odlazili su svi koji imaju soli u glavi. Dakle da je do mene, vjerovatno bih pobjegao na Novi Zeland čuvati ovce, no kako nije, borba mi je slađa i draža. To me podsjeti na onaj sada zabranjeni evergrin «Što je više kleveta i laži Tito nam je miliji i draži».
Sjećam se kako sam iz raznih vozila zapadne proizvodnje plazio jezik «jadnicima» iz Wartburga, Moskviča, Škoda 105 L, Lada 2107 i sličnih socijalističkih trokolica. Da sam tada znao da u njima sjede gospoda, tačnije ljudi koji znaju europski razmišljati, a da je stvar sistema kakav će volan držati u rukama, vjerovatno bih pregrizao jezik. Ovako sada skoro cijeli istočni blok, putuje u novim automobilima gdje god im se prohtije, a mi u svojim «golfovima dvojkama» možemo do Bregane i tu nam je taraba.
Ima nesretnika koji misle da je to tako zbog nekih iracionalnih nacionalnih razloga, a bit svega je da mi svi ovdje, a prije svega naši politički lideri, imamo totalno poremećen osjećaj za vrijednost, mjerilo uspjeha te na kraju loše raspoređene životne prioritete. Dok god je to tako i dok god gradimo sistem sa stotinu malih podsistema, za šaraf zvani BiH nema mjesta u mašini zvanoj Europska Unija. Zašto? Zato, jer se u nju ne ugrađuju dijelovi lošeg kvaliteta.
Na jednoj prednovogodišnjoj večeri, prijatelj me upitao za ovaj moj eto točno šesti novi početak. Nije mi trebalo mnogo da mu objasnim. Doduše, donedavno bih se i zamislio, ali godine borbe protiv baraba koji pune samo svoje džepove, su me, valjda opametile. Jasno i glasno sam mu rekao da nikada nisam odlazio sam. Nekad sam bio prvi, a nekada zadnji u nizu, ali odlazili su svi koji imaju soli u glavi. Dakle da je do mene, vjerovatno bih pobjegao na Novi Zeland čuvati ovce, no kako nije, borba mi je slađa i draža. To me podsjeti na onaj sada zabranjeni evergrin «Što je više kleveta i laži Tito nam je miliji i draži».
Iako je bilo na TV, ovo je "mrtva" ekskluziva!
Kako za praznike čovjek ima viška vremena, tako sam ga imao i ja. Dio sam «utukao» gledajući TV program. Tako shvatih da BHT1 reprizira stare dobre serije «Porobdžije» i «Kože». U toku gledanje jedne epizode skoro sam zanijemio, jer sam shvatio da svako vrijeme ima i svaki čovjek poznaje svog Stojana Mutikašu (Porobdžije) ili Adema čabrića (Kože).
Naime, oba lika glumi Dragan Jovičić (glumčina, nema šta) i oba jasno pokazuju šta se desi kada seljačić previše zine svojim malim ustima. Oni koji su gledali pomenute serije znaju o čemu govorim, a oni nešto mlađi neka upitaju roditelje, starijeg brata ili sestru da im ukratko prepričaju radnju ovih monumentalnih djela dramske redakcije nekadašnje TV Sarajevo.
Srećom iz vlakova koje su vozili Stojan ili Adem uvijek sam izlazio kolektivno, jednostavno nam takva vožnja nije prijala. Možda i griješim, ali mislim da čovjeku znanje i obraz niko ne može oduzeti, osim ako sam nije odlučio da ga baci pod noge. Srećom, još uvijek hodam po asfaltu, na kom sam i rođen.
