Priče za laku noć: totalno bezakonje
Sliku tvoju ljubim!
Piše: Adnan Burazerović
Kao dokaz da su obavili redovani godišnji tehnički pregled svog limenog ljubimca Bosanci i Hercegovci će ubuduće dostavljati fotografiju istog koja je nastala za vrijeme pregleda. Sve to u državi gdje fotografija, video ili pak tonski snimak, nisu nikakav dokaz, odnosno, niti jedan sud ih ne priznaje. Gdje li je kraj našoj gluposti? Čini mi se da on uopće ne postoji, jer jedino u čemu smo beskrajno kreativni jeste glupost i lopovluk.
Pitam se, pitam, kako će fotografija mog vozila, iznad kanala i pored čike u bijelom mantilu, ubijediti bilo koga da je moje vozilo ispravno. Vjerovatno nikako, ali zar nije bolje da država otme još koju markicu na slikanje, nego da ulaže u uvezani kompjutorski sustav u kojem će biti zabilježeni svi podaci o ispravnosti vozila prilikom prve inspekcije. Dakle, jednom zabilježena manjkavost na vozilu ne bi se mogla izbrisati, sve dok se kvar ne otkloni. U slučaju da nesavjesni vozač ode u drugu postaju za tehnički pregled, sustav bi prepoznao njegovo vozilo po unešenim podacima, a on bi zbog pokušaja prijevare bio prekršajno gonjen. No, naši zakonodavci su odlučili da se slikamo!
Doduše, u nekim medijima sam pročitao da je, ipak, riječ o video zapisu, a ne fotografiji. Bilo kako bilo, obje varijante su jednako glupe da je to normalnim građanima neshvatljivo. Ono što je u cijeloj priči interesantno jeste činjenica da prema važećim zakonima Bosne i Hercegovine fotografija, video-zapis kao i audio-zapis uopće nisu prihvatljivi kao dokaz na sudu. Obrazloženje je jednostavno: zbog sveopće digitalizacije svaki od ovih navodnih dokaza lako je «obraditi». No, ukoliko vas slika naša policija onda je to druga stvar. Slike njihovih radar-kamera i video zapisi iz presretača su validan dokaz koji građanima izbijaju novac iz džepa!?
Naravno, pretpostavka je da su oni pošteni, da radare i kamere redovno baždare i servisiraju, te da snimak iz presretača nije nastao u momentu njihovog primicanja vašem vozilu velikom brzinom već da su vas pratili zakonom predviđenih 4 kilometra i predočili vam upravo taj snimak. Pretpostavka je jedno, a praksa nešto sasvim drugo. No, ostaje nam da se slikamo ili borimo za Zakone po europskim normama. Ipak, za ovo drugo treba malo više hrabrosti, a nacionalni konsenzus je davno postignut. Vuku nas, brate, za nos bez obzira na vjeru i naciju.
