Von Opel, unuk osnivača tvrtke Opel Motor Car, Adama Opela, i njegovi partneri Friedrich Sander i Max Valier koristili su 24 rakete s krutim gorivom punjene sa 120 kilograma eksploziva da bi pogonili RAK 2. Svaki put kada je von Opel pritisnuo papučicu gasa, upalio je dvije rakete koje su dodavale snagu, sve dok nije dostigao maksimalnu brzinu i svoj svjetski rekord.

“Prestao sam razmišljati. Djelovao sam samo prema instinktima, sa silama iza sebe koje je nemoguće kontrolirati”, izjavio je uzbuđeni von Opel kada je izišao iz automobila.
S adrenalinom još uvijek u žilama, Opel je odmah najavio svoj krajnji cilj: želio je letjeti avionom na raketni pogon. “Sanjajte s nama o danu kada će prva svemirska letjelica moći poletjeti oko naše planete brže od sunca”, obratio se von Opel publici.
Nešto više od godinu dana kasnije, 30. rujna 1929., von Opel iskusio je dio tog sna kada je postao prvi čovjek koji je letio u avionu na raketni pogon.

“Pohod u svemir”

San je počeo kada se Max Valier, južnotirolski astronom, testni pilot i autor knjige “Pohod u svemir” obratio von Opelu 1927. godine tražeći potporu za svoje istraživanje raketnog motora. Von Opel, i sam vozač trkaćih automobila i pilot, prepoznao je potencijal raketne tehnologije kao i njenu marketinšku vrijednost za tvrtku u vlasništvu svoje obitelji. Otada je Opelova tvornica u njemačkom gradu Russelsheimu počela s istraživanjem inovativnih pogona, mjereći potisak raznih tipova raketa na posebno konstruiranom testnom uređaju. Inženjer i dizajner raketa Sander, koji je živio u blizini Bremerhavena, napravio je za njih vrhunske rakete na kruto gorivo. Sander si je već stvorio reputaciju u proizvodnji raketa za pomorske operacije spašavanja – njegovi su projektili korišteni za dopremu užadi brodovima u opasnosti.
Do proljeća 1928. kompanija je najavila javnu premijeru automobila na raketni pogon nazvanog RAK 1. Premijera je zakazana za 11. travnja na kompanijskoj testnoj stazi u Russelsheimu, prvoj namjenskoj trkaćoj i testnoj stazi u Njemačkoj. U samo osam sekundi RAK 1 je dosegnuo brzinu od 100 km/h prije nego je počeo kočiti radi zaustavljanja. Ta testna vožnja proglašena je novim trijumfom tehnologije, a novinski članci bili su puni oduševljenja budućnošću. Maštanja o redovitim letovima u Ameriku i razvoju letjelica za let u svemir počela su izgledati mogućima.

 

“Sjedio sam na 120 kilograma eksploziva”

Opelova testna i trkaća staza nije bila stvorena za brzine preko 140 km/h pa je Fritz von Opel odabrao berlinsku stazu AVUS za testnu vožnju na kojoj će svojim tehnološki i aerodinamički poboljšanim RAK-om 2 pokušati srušiti rekord.
Staza AVUS bila je idealna za predstavljanje Opelovog inovativnog pogonskog sustava javnosti. Čak 3.000 gostiju iz svijeta zabave, sporta, znanosti i politike okupilo se na sjevernoj tribini u očekivanju testne vožnje. Filmska zvijezda Lilian Harvey i popularni boksački idol Max Schmeling bili su među poznatima u publici.
Raketno vozilo još je bilo sakriveno od pogleda prisutnih platnenom ceradom kada se Johann Schutte, predsjednik Znanstvenog društva za let, obratio publici hvaleći Valierov rad.
Nato je RAK 2 otkriven i postavljen na startnu crtu gdje su na njega pričvršćene rakete povezane s kabelima za aktivaciju. Publika je s divljenjem gledala raketni automobil s elegantnom crnom karoserijom pričvršćenom na podvozje posuđeno od Opela 10/40 PS. Na njega su montirana dva velika krila kako bi kompenzirao unaprijed izračunati uzgon i spriječila odvajanje od podloge. Sa snagom 24 rakete aktivirane preko posebno dizajniranog električnog sustava upravljanoga pedalama, odnosno potiskom od 6.000 kilograma, RAK 2 je stvoren za dostizanje brzina preko 200 km/h, no nitko zapravo nije znao koliko brzo može ići.
Von Opel, 29-godišnjak u avijatičarskoj jakni i naočalama, sjeo je zabrinut za upravljač jer je, kako je kasnije rekao, “trebao sjesti na 120 kilograma eksploziva – dovoljno da se digne u zrak cijelo susjedstvo”.

“Tjeraju me sile koje je nemoguće kontrolirati”

Na posljetku su pored vozača ostali samo legendarni Opelov vozač utrka Carl Jorns, Valier i dizajner raketa Sander. Von Opel je kasnije komentirao: “Sander se rukuje sa mnom. Zašto tako formalno?” Uskoro mu je postalo jasno.
“Nagazio sam na papučicu za paljenje i rakete su zahučale iza mene, bacajući me naprijed. Osjećaj je dobar. Opet sam nagazio na papučicu, pa opet i – obuzelo me kao oluja – četvrti put. Oko mene sve nestaje. Vidim jedino stazu pruženu ispred kao velika vrpca. Pritisnem papučicu još četiri puta brzo – sada putujem na snazi osam raketa. Ogromno ubrzanje me uzbuđuje. Prestajem razmišljati i djelujem samo prema instinktima, sa silama iza sebe koje je nemoguće kontrolirati.”
Velika brzina čini da se pred kraj testa prednji dio raketnog automobila odiže od tla – krila nisu bila postavljena pod pravim kutem da ponište uzgon. Samo je brza reakcija iskusnog vozača i pilota zadržala RAK 2 na zemlji, spriječivši katastrofu.
U manje od tri minute čitav je spektakl završio. Von Opel i njegov raketni automobil preko noći su postali senzacija, a svijet je obišla vijest da rekordna brzina postignuta za vrijeme testa iznosi 238 km/h.

 

Ljubimica kinodvorana Lilian Harvey povjerila se novinarima: “Voljela bih se voziti u raketnom automobilu s Fritzom von Opelom”. Časopis “Das Motorrad” (Motocikl) napisao je: “Nitko se nije mogao oteti dojmu da smo ušli u novo doba. Opelov automobil s raketnim motorom mogao bi biti prvi korak prema osvajanju svemira.” Američka zvijezda nijemih filmova Jackie Coogan kasnije se slikao kako sjedi u prototipu RAK-a.
“Raketni Fritz” postao je junak, no pred njim je bilo još izazova. Mjesec dana kasnije, u lipnju 1928.,  tim je postavio novi brzinski svjetski rekord, ovaj put na tračnicama, i to daljinski upravljanim RAK-om 3 na posebno za tu svrhu zatvorenom cijelu pruge u blizini Celle-Burgwedela.
Nekoliko mjeseci kasnije u pokušaju ponovnog obaranja tog rekorda, RAK 4 uništen je u velikoj eksploziji. Nakon toga uslijedilo je još testnih vožnji s motociklom na raketni pogon, no vlasti su ih uskoro zabranile kao preopasne.

Ključ uspjeha: naći avion koji će izdržati tako snažan potisak

Tim je bio pod pritiskom: i drugi ljudi širom svijeta sanjali su isti san o letu u svemir. Amerikanac Robert Goddard uspješno je lansirao raketu s tekućim gorivom na farmi svoje tete Effie u Massachusettsu 1926., dvije godine ranije.
Von Opel i Sander imali su problema s pronalaženjem aviona koji bi bio dovoljno robustan i siguran da podnese raketno lansiranje. Bezuspješno su pokušavali sastaviti svoj vlastiti avion i bili razočarani s nekoliko modela drugih proizvođača. Na kraju su se udružili s Juliusom Hatryjem.
“Od 1927. do 1929. radio sam na modelima aviona na raketni pogon. Letio sam uspješno s takvim modelima i odlučio pokušati konstruirati letjelicu namijenjenu ljudskoj posadi”, rekao je Julius Hatry u intervjuu koji je dao 2000. Prvo je odbio von Opelovu ponudu za udruživanje. Kada je otkrio da se automobilski mogul tada odlučio za kupnju jednog od njegovih aviona kako bi ga modificirao, Hatry je popustio.
Dana 10. rujna 1929. na lovištu nedaleko Russelsheima, von Opel, Hatry i Sander krenuli su sa svojim prvim testovima sa samo nekoliko odabranih promatrača, uključujući fotografa iz New York Timesa. Avijatičari su opremili jedan od Hatryjevih posebno rađenih aviona sa stotinu cilindara i raketa, a u svakom cilindru bilo je 90 kilograma eksploziva.
Bio je to veliki neuspjeh. Avion je ostao na tlu i izgorio. Problem je bio, mislili su, u inicijalnom lansiranju.

 

Pri drugom pokušaju toga dana koristili su standardnu gumenu praćku za lansiranje. Jednom kada je avion bio u zraku, premda možda samo metar ili dva iznad tla, von Opel je aktivirao rakete i letio 1.400 metara.
New York Times objavio je fotografiju u svojem nedjeljnom izdanju od 6. listopada. No za prave avijatičare toga vremena mlazni let još nije bio postignut, jer je za to potrebno samostalno raketno lansiranje, bez pomoći katapulta.
Nakon nekoliko prilagodbi, oni su 17. rujna 1929. u tajnosti probali ponovno, ovaj put s Hatryjem za upravljačem aviona i – uspjeli su! Hatry je letio oko 500 metara, 25 metara iznad tla, uz pomoć dvije katapult-rakete koje su skupa davale 700 kilograma potiska. Bilo je to dovoljno von Opelu, ljubimcu i ljubitelju medija, da organizira još jedan medijski spektakl.
Dana 30. rujna 1929. na frankfurtskom aerodromu Rebstock pred velikom publikom u kojoj su bili i francuski filmaši, tim je na rep Hatryjevog aviona stavio 16 raketa. Ručno su upalili katapult-rakete jednu po jednu, no one su se aktivirale prekasno da bi von Opel dobio dovoljno uzgona za podizanje sa zemlje. Drugi put se pak lansirne rakete nisu se aktivirale kako treba.
Sander nije računao na treći pokušaj. Preostalo mu je još samo 11 raketa, svaka s vremenom gorenja od otprilike 24 sekunde i 24 kilograma potiska. Nije bio siguran trebaju li uopće pokušati i treći put, no von Opel je inzistirao.

 

Kada su se Sander i Hatry napokon usuglasili, von Opel se ponovno popeo u kabinu. Ovaj put je pokretanje upalilo, avion je lansiran isključivo raketnim pogonom i letio je nekih 150 kilometara na sat oko 25 metara iznad zemlje u trajanju od 80 sekundi. Bio je to početak raketnog doba.
Šest raketa nije se upalilo i goriva je ubrzo nestalo, pa je von Opel morao prisilno sletjeti. Nitko nije bio ozlijeđen, avion je bio uništen, no von Opelu i njegovom timu to nije bilo važno.
“Moj prvi raketni let! Zanimaju vas moji dojmovi i osjećaji deset minuta nakon leta, a ja trenutno ne mogu obuzdati vlastito oduševljenje”, napisao je u članku za New York Times koji je telegrafski poslan u SAD.
“Čarobno je tako letjeti, pogonjen samo plinovima nastalim izgaranjem u motorima brzinom 800 kilometara na sat. Kada ćemo uspjeti zauzdati svu snagu tih plinova? Kada ćemo moći obletjeti oko svijeta u pet sati? Znam da će to vrijeme doći i imam viziju budućih putovanja koja će spojiti sve ljude svijeta da žive kao jedno veliko društvo.

 

Upravo zato hrlim prema toj viziji kao snu, bez osjećaja za prostor i vrijeme. Stroj koji leti gotovo samostalno - gotovo da nisam trebao njime upravljati. Osjećam samo golemo oduševljenje i zadovoljstvo ovog prvog leta.” Trio je odmah napravio planove za novi avion i svoj sljedeći let.
Mjesec dana kasnije, međutim, svjetske burze doživjele su slom, a Njemačka i ostatak svijeta našli su se u kaosu.
No Von Opelov san nije završio. U članku iz New York Timesa od 24. prosinca 1929. navodi se da je prvi čovjek tvrtke Opel Motor Car rekao novinarima po dolasku u SAD: “On se nada vidjeti poslovne ljude kako prelaze Atlantik u raketnom avionu.”